Ivan Gundulić, obrada

barok (franc. i engl. baroque, njem. Barock, rus. barokko, tal. i španj. barroco), stilsko-povijesni i periodizacijski termin u povijesti likovnih umjetnosti, glazbe i književnosti. Pripada skupini sintetskih povijesnoznanstvenih pojmova nastalih post festum, nakon završetka razdoblja na koje se odnose. Etimološki se dovodi u vezu (francuski i njemački stručnjaci) sa španjolskim barrueco ili portugalskim barroco (tamni biser nepravilna oblika, možda od arapski burka) ili pak s formalnologičkim terminom baroco iz skolastičke filozofije (talijanski stručnjaci) (baroco je naziv za vrstu silogizma). Riječ se potkraj ranoga novog vijeka proširila u većini europskih jezika, postavši metaforičkom oznakom za formalno nezgrapne ili neobične proizvode umjetničkog obrta, a zatim i za loš ukus uopće.

U XVIII. st. više se autora poslužilo njome kao pogrdnom oznakom za umjetnost XVII. st. (npr. za arhitekturu F. Borrominija) s namjerom da istaknu njezinu prekomjernu kićenost i ishitrenost. (...)

Baroka je bilo i u hrvatskoj lirici XVII. st. U Dubrovniku su izravni utjecaji Marina i marinizma potaknuli pojavu baroknih značajki u lirici prvih desetljeća XVII. st. Osim nekoliko pjesama I. Gundulića, od kojih se jedna, »Ljubovnik sramežljiv«, oslanja na pjesme talijanskog marinista Girolama Pretija, barokne su tendencije snažno obilježile zbirku I. Bunića Vučića »Plandovanja«, u kojoj ima mnogo pjesama temeljenih na nizanju ili ulančivanju domišljatih metafora ili artificijalnih antiteza. Odjeka baroka, ali ponešto zakasnjelih i oslabljenih, ima i u lirici sjevernohrvatskog pjesnika F. K. Frankopana.

U hrvatskoj dramskoj književnosti važan su pojavni oblik baroka dubrovačke libretističke drame (I. Gundulić, J. Palmotić, A. Gleđević), kojima su uzor i poticaj talijanski libreti. Nije izravno ovisna o tim utjecajima, premda se također smatra jednim od vrhunaca baroka na dubrovačkoj pozornici, »Dubravka« I. Gundulića.

Najuspjelijim baroknim spjevom hrvatske književnosti smatra se »Osman« I. Gundulića, u kojem se obrađuju razmjerno svježi povijesni događaji (tursko-poljski sukob kod Hoćima 1621. i svrgnuće sultana Osmana II. 1622).

U cijelom razdoblju između renesanse i klasicizma cvjetala je i književnost vjerske namjene. Religijske teme bile su, doduše, uobičajene i u svjetovnim književnim vrstama (lirika, epika, drama), ali su visok ugled i rasprostranjenost dosegnule i književne vrste koje su manje ili više izravno povezane s kršćanskim obredom ili s prakticiranjem vjere (crkvena pjesma, stihovana molitva, duhovni plač, religiozna pastorala, pasionska drama, egzemplarne pripovijesti).